Planina Fuji simbol je Japana koliko i izlazeće sunce. Taj golemi stožac, koji je najveći dio godine ogrnut snijegom, uzdiže se samotno iz okolonih ravnica uz pacifičku obalu Honshua. Bezbrojni umjetnici i fotografi pobrinili su se da prepoznatljiv oblik Fujija postane poznat širom svijeta, a pjesnici su njegovu ljepotu pokušali dolarati riječima.
No, posjetitelji kažu da planina u njima budi osjećaj strahopoštovanja i čuđenja za koji ih nikakve riječi ni slike nisu mogle pripremiti.
Privlačnost Fujija nije samo u njegovoj masivnoj, osamljenoj eleganciji. Ona je i posljedica načina na koji se ta planina neprestano mijenja. Svjetlost i raspoloženje mogu biti različiti, obrub nepravilnog snježnog ogrtača podiže se i spušta, a oblaci često skrivaju sam vrh planine, na razočaereje onih koji su došli u kratak posjet.
Iako je mnogo pisaca utvridlo da planina Fuji ima oblik savršenog stošca, njezina privlačnost proizlazi i iz blagog odmaka od savršene simetrije. Postoji tek mala razlika u načinu na koji se obronci penju, a sstaju se u vodoravnoj naboranoj crti, a ne u tački.
Vrh Fujija zapravo je rub kratera, budući da je ova 3376 m visoka planina vulkan, i to ne ugasli. Golema plnaina koja u podnožju ima promjer 125 km, nasta je zahvaljujući uzastopnim izljevima lave i pepela. Prva erupcija zabilježena je 800. godina, a bilo ih je još nekoliko sve do 1707. kad je Fuji posljednji put eksplodirao, a crni pepeo pa je na ulice Tokija, udaljenjog 96 km. Japanci često planinu nazivaju Fuji-san iskazujući joj poštovanje titulom kojom se inače oslovljavaju časne osobe.